Osjećate li se sigurno u svojoj okolini? Ako je vaš odgovor ''NE'' zasigurno niste jedini. Onih koji se osjećaju nesigurno, vjerojatno je mnogo više nego što mislite. Kada smo počeli istraživati problem sigurnosti, i sami smo se iznenadili koliko ima priča koje svjedoče o nasilju, o nesigurnim ulicama i o nedjelotvornosti nadležnih institucija.
Kroz priču ćete upoznati tri mlade osobe koje će dati svoje viđenje sigurnosti u zajednici. Jedna od tih osoba nije bila žrtva nasilja, dok su dvije osobe bile žrtve psihičkog i fizičkog nasilja.
Studentica(21)
‘’Na sreću nikada se nisam susrela direktno s nasiljem, ali sam se naslušala mnogo o tome što od samih žrtvama, što od drugih ljudi koji su tome svjedočili. Naravno, kao mala vidjela sam često dječake da se tuku, ali tada nisam znala da može prerasti u nešto puno gore, da u svakoj toj dječačkoj tučnjavi leži potencijal za nasilnika.
Moje je mišljenje da time nasilnici rješavaju osobne komplekse, da to što nanose bol drugima njima pruža ugodu. Sigurna sam da ima nešto hedonističko u tome, da je strah onoga nad kojim vrše nasilje upravo ono što ih hrani i što im daje snagu. No, vjerujem da većina ipak nakon čina shvati što je učinila te se zbog toga pokaje. Naravno, u svakom pravilu postoje iznimke.
Ja se osjećam veoma nesigurno u svojoj sredini, tj. u ulici u kojoj živim. Ulica je vrlo mračna, sa svega par kuća, vrlo udaljena od grada. No, pravi razlog moga straha je osoba koja živi u mojoj ulici. On je poznat kao zlostavljač i alkoholičar. Zlostavlja svoju ženu i djecu pa i majku. Isto tako, zlostavljao je i slučajne prolaznike u ulici, čega se ja najviše i bojim. Nekoliko puta je prijavljen u policiji gdje je prenoćio, no već drugi dan su ga morali pustiti kući. To i jest glavni problem kod ove vrste nasilja što nema konkretnih dokaza za nasilje, a posebno kada i sama žrtva to ne želi priznati. Jedino što policija ima jesu modrice na tijelu njegove žene za koje ona najčešće kaže da su uzrokovane padom ili slično. Isto tako policija ga može poslati na triježnjenje u bolnicu, ali nakon 2-3 dana kada se on otrijezni oni ga moraju pustiti kući ako on ne potpiše da se dobrovoljno prijavljuje na liječenje, te ga nemaju pravo zadržati protiv njegove volje. Upravo se tu i stvara problem jer se time njegovo ponašanje samo potkrepljuje. Mislim da su u tome segmentu institucije jako manjakave. Niti policija, niti zdravstvo ne može poduzeti ništa protiv takvih nasilnika.
Vjerujem da su nasilnici osobe bez samopouzdanja, nesigurni u sebe, da im nešto nedostaje u životu. Isto tako, mogu imati i neku vrstu poremećaja ili su i sami bili žrtva nasilja u djetinjstvu, a možda i kasnije te mislim i da su to najčešće alkoholičari.
Presude za ovakvu vrstu nasilja su u potpunosti nedovoljne i gotovo neznačajne. Policija ih odvede u zatvor na dan ili dva te ih poslije pusti na slobodu. On opet dođe kući i ponovi istu stvar. Čak me ne bi bilo toliko strah i ne bih bila tako nesigurna da se to događa samo unutar njihove obitelji, ali sama činjenica da je on već nekoliko puta napao i ljude sa ulice i susjede te da su i moji roditelji sami intervenirali u jednom takvom njegovom napadu u meni budi velik osjećaj nesigurnosti i straha. Kada sam bila mlađa, nisam se usudila izaći na ulicu po noći te su me roditelji uvijek pratili do kuće i tada sam mislila da će to proći kada odrastem, ali ni sada sa 21 godinom nemam hrabrosti proći svojom ulicom po noći sama. To nikako nije ugodan osjećaj i nije nešto s čime želim živjeti. No, iskreno ne znam kako da to promijenim kada niti nadležne institucije ne znaju što da čine ili im se jednostavno ne da.’’
Studentica (20)
‘’Ne mogu reći da se stalno osjećam nesigurno u svojoj okolini. Osjećaj nesigurnosti kod mene se povremeno pojavi. Okružena sam ljudima uz koje se osjećam sigurno. Ipak, kada čujem za svakakve događaje, nije mi svejedno i kada se maknem iz kruga tih ljudi, uz koje se osjećam zaštićeno, počinjem osjećati nesigurnost, prisjećajući se nečega što sam doživjela u osnovnoj školi. Osmi razred osnovne škole jako mi je dobro ostao urezan u pamćenje, ne samo zato što je to bio kraj druženja s nekim prijateljima, zato što je to značilo da slijedi upisivanje srednje škole i novo razdoblje u mom životu, već zato što sam tada doživjela nešto što ne bih nikome poželjela (makar je u mom slučaju sve dobro završilo).
U školi se nikada nisam ničime isticala. Bila sam odlična učenica, no nikako ne najbolja u razredu. Nisam bila ni bogata ni siromašna. Imala sam nekoliko boljih prijateljica, ali sa svima sam se dobro slagala. To se promijenilo kada me jedan vršnjak, ničim izazvan, prvo počeo nazivati različitim pogrdnim imenima, a potom mi je počeo slati prijeteće poruke na papirićima pod satom, a onda se domogao mog broja mobitela pa mi je neke ružne stvari napisao i u SMS porukama. Kako se radilo o prijetnjama (u nekim je porukama čak pisalo ''Ubit ću te!''), u početku sam se malo bojala. Iz škole sam se uvijek vraćala s nekim od djece iz susjedstva i s njima sam išla u školu tako da zlostavljač nikad nije imao priliku fizički me napasti. Nije imao hrabrosti prijetiti i napadati me kad sam bila u grupi. Nakon što su se par puta vrijeđanja i prijetnje ponovile, rekla sam to razrednici te roditeljima. Ona je obavijestila o tome školsku pedagoginju, koja je pozvala mene, zlostavljača te naše roditelje. Što se točno nakon tog razgovora događalo, ne znam. Znam samo da su roditelji mog zlostavljača još nekoliko puta došli u školu, što znači da je pedagoginja surađivala s njima i mislim da je dobro odradila svoj posao, budući da su nakon nekog vremena vrijeđanja i prijetnje prestale. Kada se sve to ''sleglo'', zlostavljač mi se čak ispričao. Danas se možemo normalno pozdraviti ako se sretnemo, bez toga da susret bude nabijen negativnim emocijama. Unatoč tome, razdoblje o kojem sam pričala, ne mogu zaboraviti. Jednostavno, neke stvari nije ugodno čuti ni u šali, a kamoli kad vidiš da osoba koja ih izgovara nije ni blizu tome da se šali. Ja sam imala sreće što sam se usudila na vrijeme progovoriti o problemu i što sam u svojoj okolini imala ljude koji nisu ignorirali problem i koji su znali kako reagirati. Ne razbijam glavu time, ali da nije bilo tih ljudi ili da se nisam usudila progovoriti, mislim da je lako moglo doći do toga da mi se život pretvori u noćnu moru.’’
Student (22)
''Ne znam. Kad idem razmišljati o sigurnosti, nije mi baš svejedno. Nije da se osjećam nesigurno, ali opet... Ako sigurno znači izaći vani bez ikakve opasnosti da budeš napadnut, onda ne, ne osjećam se sigurno. Jednom sam bio napadnut, a nadam se da je to i posljednji put. Nasilje mi nikad neće biti jasno. Mislim, čemu to? To ionako ništa ne rješava. Nasilje samo pokazuje koliko su ljudi primitivni i koliko, u biti, nasilnim ponašanjem žele prikriti nezadovoljstvo samim sobom.
Po prirodi sam vedra, mirna i društvena osoba. Svi me znaju kao dobričinu i bilo kakav oblik nasilnog ponašanja mi je potpuno stran. Uvijek sam mislio kako se nasilje događa u filmovima ili „tamo negdje drugdje“, ali nikad meni niti mojim prijateljima.
Vraćali smo se jednu večer iz izlaska. Ja sam malo kasnio za svojim prijateljima, a pratila nas je skupina vršnjaka nazivajući nas pogrdnim imenima. Većinom su vikali: „Vratite se odakle ste došli. Ovo je naš Zagreb“. Ta podjela Dalmatinac-Zagrepčanin mi nikad neće biti jasna. Ja sam se zaustavio i mirno rekao kako ništa nismo napravili. To je valjda bila kap koja je prelila čašu. Krenuli su na mene i nastala je opća gužva. Prijatelji su mi priskočili u pomoć, ali njih je bilo više. Onesvijestio sam se i ne sjećam se dijela od kada sam pao do trenutka kad sam ulazio u vozila hitne pomoći. Poslije sam pokušao rekonstruirati cijeli događaj. Totalno nepotrebno i neutemeljeno, totalno glupo ponašanje.
Tada se pitaš kome da se obratiš za pomoć. Tko je na mojoj strani? Još veće razočarenje sam doživio od doktora i policije, koji su skupa zaključili kako sljedeći put trebam biti „pametniji“. Ne znam na što su mislili. Možda pod „pametniji“ misle da uopće ne šetam po Zagrebu ako sam „Dalmatinac“. Ne razumijem ih. Ispada kao da se žrtva nasilja mora pobrinuti sama za sebe jer joj nitko drugi neće pomoći. O institucijama kao što je policija da i ne govorim.
Poslije sam saznao za jednog od napadača. U tom trenutku osjetiš bijes, želju za osvetom, mržnju. S jedne strane sam spreman da se osvetim i uzvratim istom mjerom, ali opet, nema smisla. To bi vodilo u nedogled. To mi ne treba. Koliko god se moj ožiljak vidi, a sjećanja peku, zaključio sam da je najbolje da ostane sve na tome. Prošao sam par puta pored te osobe i lagao bih kad bih rekao da sam osjećao mir, ali mislim da nisam pogriješio ako sam odlučio da neću na nasilje odgovarati nasiljem.
Srećom, tu su dragi ljudi, moja obitelj i prijatelji. Njihova potpora i razumijevanje mi je najbitnije i zahvaljujući tome sam preživio dane nakon napada. Sretan sam zato jer je vidljivi ožiljak i neugodno iskustvo jedina trajnija posljedica.''
Josipa Bosak
Suzana Sakić
Ivana Grgurev